Ko seli Srebrenicu u Kladanj?

Negdje pred kraj 2004. godine dobio sam poziv da se priključim radu na Memorijalnoj sobi Memorijalnog centra u Potočarima.

Ideja je bila da odem u Tuzlu, u zgradu u kojoj se nalaze predmeti pronađeni u srebreničkim masovnim grobnicama, izaberem predmete koji najbolje govore našu priču, identifikujem njihove vlasnike i u razgovoru sa njihovim obiteljima pokušam da ispričam njihove živote. U sto riječi.

Radio sam skoro cijelu zimu. Nikad ništa u životu nisam oplakao toliko koliko sam to oplakao. Nikad ni u šta nisam unio toliko duše kao u tih 26 pričica, 26 sličica ljudskih života. Nikad nisam bio tako ponosan kao kada sam završio. Onda je slijedom okolnosti u koje nisam imao uvid, neko donio odluku da taj broj smanji na 22, čini mi se. Nisam brojao, ali sam izabrao 22 priče koje najbolje govore o opsadi, o našem zajedničkom iskustvu opsade, onome što joj je prethodilo i našem zajedničkom iskustvu njenog pada i sudnjeg dana koji je uslijedio. Napravio sam svoju selekciju i poslao je gdje je trebalo.

Nedugo zatim dobio sam poziv od Munire Subašić. Pitala me zašto priča o njenom mužu nije u selekciji koju sam napravio. Nisam razumio. Neću iz poštovanja prema ljudima koji su mrtvi na ovom mjestu pisati šta mi je sve rekla u tom razgovoru. Zgađen tako bezočnom privatizacijom istorijskog pamćenja cijelog naroda, digao sam ruke od svega, poslao sve što sam uradio ljudima koji su upravljali cijelim poslom i spletom okolnosti zbog kojeg sam i danas zahvalan, napustio Bosnu i Hercegovinu na nekoliko godina.

Smatram – i s punim pravom – da je to i danas najozbiljniji čin memorijalizacije genocida u Bosni i Hercegovini poslije rata. Bio sam u Hamburgu kada je 2007. godine otvorena Memorijalna soba. Bilo mi je drago što nisam tu. S ljudima koji su je otvorili ne bih bio pod istom zastavom ni u ratu. A ne na mjestu koje smatram svetim. Sjetio sam se toga prošle sedmice kada je skupina ljudi upravo oko Munire Subašić i Nasera Orića pokušala potpuno bezočno privatizovati i kidnapovati obilježavanje godišnjice pada Srebrenice.

Bilo je i ranije sličnih pokušaja, ali ovaj je drugačiji od svih dosad. Prvo, zato što su ga kao i okupljanje pod šljivom u sarajevskoj Vijećnici inspirisali isti ljudi. Drugo, zato što je riječ o činu uperenom protiv institucije, Memorijalnog centra i institucionalne memorijalizacije genocida. Treće, zato što je sastanak u ponedjeljak u Kladnju – kada je i održan – trebao da posluži kao presedan za iduće godišnjice. Neću ovdje iznositi svoje rezerve i sumnje da pozadina može biti kontrola budžeta za obilježavanje godišnjice, ali mislim da ni to ne bi bilo tako daleko od istine.

Ali, hoću da ispostavim odgovornost za, u najbolju ruku, komotan odnos prema genocidu, prema najtežem dijelu naše istorije, pred vrata Bakira Izetbegovića. Neću ovdje o reviziji i Izetbegovićevom pucnju u državu, ali niko ne treba sumnjati da je i ovo nastojanje da se Srebrenica iz institucija premjesti u privatnu inicijativu njegova odgovornost. I da je osnov za sve moralno duplo dno i lažni osjećaj superiornosti skupine ljudi u samom vrhu SDA koji su svojom glupošću izgubili, ali ne mogu da se oproste od monopola na ideološku interpretaciju 1992-1995.

Naime, isti dan kada je u Kladnju održan sastanak, Izetbegović je u njemu omiljenoj sarajevskoj ustašofilskoj publikaciji dao intervju u kojem je vrlo drsko izjavio da se samo birači i kadrovi SDA nisu odrekli svoje vjere i identiteta. Svi ostali jesu. Ima svega u tom intervjuu, od nevještih pokušaja relativizacije mladomuslimanskih sentimenata prema ustaštvu do naklapanja o dobrim i lošim narodima, ali ovo je najvažnije. Jer, to je srž SDA i Izetbegovića. Lažna superiornost utemeljena na lažnoj moralnosti.

Nema nikakve sumnje da su za bosanskohercegovački identitet više učinili bosanskohercegovački komunisti nego što će SDA ikad biti u stanju da učini. Militantni ateisti iz Komunističke partije su sve muslimanske izbjeglice 1945. vratili kućama. SDA je ukrala milijardu maraka na provedbi Aneksa 7 i nije vratila ni trećinu protjeranih.

U “olovnim” komunističkim vremenima je, ako je vjerovati jednom od pregleda koje je radio rahmetli Ahmed efendija Smajlović, izgrađeno više od hiljadu muslimanskih vjerskih objekata, džamija i mekteba. Strateški i istorijski partneri SDA iz SDS-a Radovana Karadžića i HDZ-a Mate Bobana su srušili, zapalili i oskrnavili svaku do koje su došli. I SDA je ponovo i poslije toga ušla u koaliciju s njima. Jer, SDA nema politiku, nema ideologiju. SDA je obična, prljava, privatna inicijativa koja je kidnapovala jedan narod i njegovu budućnost. Ako ne vjerujete meni, otiđite u Kladanj.

izvor:Oslobodjenje

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *